Kockice
se ponekad glupo slože. Kao da se sa njima igra neka sutura od čoveka u cilju
da ih zaglavi i ostavi samo 5-10% mogućnosti da mogu ponovo da se rasture. E
sad, treba biti maher ili nosilac titule upornosti i uspeti u tom rasturanju
nečega što ne treba da bude zaglavljeno, već fino i uredno složeno.
E,
o tome bih u ovom postu da vam pričam. I dokažem da, i kada je teško, život
itekako ume da bude lep.
Odluči
tako život da se poigra sa tobom. Padne mu na pamet da se rodiš karlično. I
dozvoli pritom bangljavim lekarima da te upropaste prilikom rađanja. Da te
obeleže za ceo život. Postaneš tako osoba sa iščašenim kukom koji ni posle 11
operacija ne može da se dovede u red. Postaneš dete sa poluunakaženim
detinjstvom, crna ovca među belim.
I
umesto da dane provodiš u bezbrižnoj igri sa vršnjacima, život kaže da treba da
obitavaš po bolnicama. Da trpiš isfrustrirane
medicinske sestre. Da ti dušu parališu rastanci od roditelja, jer jelte
život želi da oni ne smeju da izostanu sa posla kako bi bili sa tobom u
najtežim danima. Ureže ti u srce osećaj gorčine koja se posebno grozno
manifestuje posle buđenja iz anestezije nakon operacije. Život želi da pamtiš
buba-švabe koje ponosno mile po bolničkim zidovima. Da se sećaš gipsanih dana,
pogotovo onih 30 komada sa celom nogom u gipsu, koji se prostire tik ispod
grudi. Život ne želi da u tih 30 dana možeš da sedneš. Verovatno konta, ne
možeš ljudski da hodaš, što bi pa da sediš!?
Život
želi da osetiš surovu dečiju iskrenost. Jer kada si drugačiji, ti to
zaslužuješ. Smatra život da ti nisi adekvatna osoba za tim u košarci, na času
fizičkog. Da treba da stojiš u začelju kada na podijumu nastupa tvoja plesna
grupa. Život se loži da sluša pitanja: ’’A što ti tako hodaš?’’, ’’Šta ti se dogodilo
sa nogom?’’ I reši on tako da ti podari celoživotni bol. Bol koji će u svakom
momentu da te podseća da si drugačiji. Da ti surdukne znak STOP ispred lica kad
se previše opustiš i uspeš bar na trenutak da zaboraviš da si u koži u kojoj
jesi. I kao da je životu falilo 2cm da bude veći spletkaroš, oduzme ih tebi od
tvoje desne noge zauvek!
Život
je surov pratilac, do te mere surov da te navodi na razmišljanje: ’’Šta mi je
sve ovo trebalo?!’’
Onda
počne nešto da se meškolji u onih 5-10% mogućnosti pomenutih na početku.
Verovatno misli gospodin život: ’’Pa nisam ni ja toliko govno! Krijem ja u svom
okrilju i pregršt divnih boja i svakodnevicu odgovarajućeg kroja.’’
Učini
da se rodiš 1. septembra, ovog divnog datuma koji simbolizuje nove početke i
koji je prekretnica u mnogo čemu. Pa ti da divne roditelje, iste takve sestre,
topao dom u kome se, bez obzira na glupu nogu, normalno odrasta. Pored surovih
školskih drugova i drugarica, koji pritom nisu krivi što su takvi, jer su ih
’’pametni’’ roditelji tako usmerili, pruži ti život srodne duše. Prijatelje za
poželeti koji sve predrasude ruše. Pruži ti baku, deku, ujaka, tetku, od tetke
i ujaka brata i sestru. Pruži ti nezaboravne Nove godine i novogodišnje
paketiće koje je Deda Mraz krišom ostavio na terasi.
Podari
ti život istraživački duh, kreativnost, pritom i ljude koji to znaju da cene.
Dobiješ i tinejdžerske i studentske dane za pamćenje. Da ti život zrelost.
Shvatanje da, iako si za nijansu drugačiji, nisi manje vredan. Dobiješ od života
i vetar u leđa. Neopisivu snagu da nepokolebljivo i optimistično koračaš dalje
svojim iskrivljenim koracima. Ali zato sa totalno zdravom i pravom svešću.
A
pored ljubavi kojom si već okružen, nesebičnim se život pokaže i u dodatnom
darivanju ovog itekako bitnog začina. A pošto darodavac ubode da to bude ona
prava, iskonska ljubav, onda granica nema. Ubrzo tu ljubav život kruniše i sa
dva mala srca. I učini da ceo svet bude tvoj! :D
I
uvek kada deluje grozno i bezizlazno, život opet nastupi sa onih, ali samo
naizgled tričavih, 5-10%. I sve se preokrene! Što potvrđuje moju tvrdnju iz
naslova da je život zapravo čarobno lep, iako vrlo često zna da se udubi u neku
vrlo groznu ulogu.
Šta
je pisac ovim hteo da kaže, sigurno se pitate? Ne, ovo nije jadikovka nad
groznom sudbinom, ovo nije kukumavčenje radi saosećanja, ovaj tekst je napisan
u cilju dizanja svesti i pospešivanja motivacije. Ne vredi nam da sedimo i
plačemo nad surovom životnom režijom, ne vredi nam ničije sažaljenje. To nas
neće izvući iz bule u koju smo do guše zaglavljeni.
Potrebna
nam je snaga iznutra. Snaga dragih ljudi spolja. Potrebno nam je samopouzdanje
i vera u sebe. Potrebni su nam sigurni koraci. Potrebno nam je jedino ukusno
parče životne torte, među svim ostalim bezveznim. Jer, ono vadi situaciju! Samo
trebamo biti dovoljno pametni i mudri da zaključimo koje je to parče od svih
ponuđenih.
Ja
sam svoje parče našla. Život me je ipak usmerio na pravu stranu, tj. moje vedro
ja je presudilo. To isto ’’vedro ja’’ bez prestanka veruje u dobro sutra i
bezbrižna jutra.
I,
ako ovih dana vidite neku ženu da ćopavi gradom, možda to budem bila ja.
Priđite da se porazgovaramo, umesto da me glupo posmatrate od pete do glave. Ne
brinite, nemam rogove kojima bih mogla da vas probodem. Možda se sretnemo i za
nekih 10-15 godina, nakon što dođem na red na listi čekanja za ugradnju
veštačkog kuka. Tada ne bih trebala da budem u ćop verziji, ali prepoznaćemo se
mi! ;)
Pozdravljam
vas do narednog posta,
Milica
Izvori fotografija odozgo naniže:
1. gulfiya.deviantart.com
2. fr.dreamstime.com
3. www.theodysseyonline.com
4. rantingaboutrectangles.com
5. www.independentbaptist.com
6. www.pinterest.com