Pretpostavljam da svako od vas ima svoje omiljeno cveće? Cveće čiji je buket, ma samo jedan cvet, dovoljan da vas digne iz mrtvih, da vam rasplamsa dušu i popravi raspoloženje. Cveće koje u vama budi divne uspomene i lepa sećanja. Cveće čiji miris ostaje urezan u nosu i srcu za života i učini da grozan dan, zahvaljujući njemu, postane poseban.
Koji je moj omiljeni cvet i koje ime, tj. pečat on nosi, o tome vam pričam.
Za
ružu, ovu kraljicu biljne vrste i mog sveta, vežu me divni dani detinjstva. Dani
bezbrižnosti i ljubavi, dani sreće i blagostanja.
Pre
nešto više od dve decenije na jugu Kosova i Metohije zaista se lepo živelo.
Bejaše tamo i jedna gimnazija u kojoj je moja mama radila kao profesor srpskog
jezika. Gimnazija sa najlepšim vrtom koji sam videla do tada. Vrtom kakvi su
oni u bajkama. Vrtom koji kao da je mogao da ispuni svaku želju. Vrtom koji je
bio kao utočište u sumornim i tužnim danima, a u danima sreće predstavljao šlag
na tortu. E ono što je taj vrt činilo
najposebnijim, jesu ruže. Ruže u raznim bojama, stasite, moćne! I tako orne da
pored toga što ulepšavaju gimnazijski vrt, ulepšaju i naš stan.
Naime,
mama je imala tu čast i privilegiju da, kad god joj je srcu milo, može da ubere
buket ovih cvetnih lepotica. Mi u kući tačno smo znali kada je taj dan, jer
mama tada nikako nije smela da zaboravi nožić koji joj je olakšavao branje. A
ja i dan danas pamtim te divne momente kada se ona vraća kući posle nastave.
Posmatram je sa terase. Ona, inače onako malena, korača drvoredom glavne ulice,
a vidi joj se samo donji deo tela. Gornji sakriva čarobni buket ruža koji se
ponosno šepuri. I mama zajedno sa njim. Trenutak kada ulazi u stan posebno je
bivao veličanstven. Fantastičan miris raširi se celim stanom, a mama, kada je
poljubim, miriše k’o najlepša ruža. I sad u svom sećanju mogu da osetim tu
aromu. Urezala se duboko u mojim čulima, a ja je ljubomorno čuvam ne
dozvoljavajući joj da izvetri. Kraljice majke prirode bivaju s najvećom
ljubavlju smeštene u vazu. A sav prostor oplemenjen njima. Oplemenjena i naša
srca. Zauvek!
Ruže
je imala i baka u svom dvorištu. Uvek bi nam prve srdačno poželele dobrodošlicu
kad god bi se približavali bakinoj kući. A kada krenu da im opadaju latice, ja
i moje sestre radosno smo ih sakupljale sa zemlje i sa njima, u improvizovanoj
kuhinjici koju smo imale kod bake, pravile razna izmišljena jela. Kakve su to kuvaranjcije bile!
I
danas mi, a od strane moje jače polovine, svakog Svetog Trifuna, 8. marta i za rođendan,
pored glavnog poklona, po jedna crvena lepotica ulepša taj dan. Zapravo, ona je
za mene glavni poklon. Najlepši poklon! Ušeta ruža u moj život i onako iznenada, bez povoda. Da začini dan, obaspe ga ljubavlju i strašću. Da nahrani dom i dušu, da da podstreka, da kruniše vazu,... Ova na slici gore je jedna od tih. Sam pogled na nju govori više od bilo kojih drugih reči.
Koje je vaše omiljeno cveće?
Ume li i ono, kao što kod mene može ruža, da u vama probudi osećanja blagostanja i sreće?
Pozdravljam vas do narednog posta,
Milica
P.S. Ne propustite da upoznate blog O tome vam pričam u ulozi Deda Mraza. :) Klik na link. ;)
P.S. Ne propustite da upoznate blog O tome vam pričam u ulozi Deda Mraza. :) Klik na link. ;)
Cestitka za decembar
ОдговориИзбришиhttps://twitter.com/GlenRose83/status/805477866238570496
Follow me on blogspot
Hvala Glengary! :)
ИзбришиDivan post,i ja obozavam ruze,i po meni su ruze"kraljice cveca",mada uopste volim cveca.
ОдговориИзбришиHvala Tatjana! <3
Избриши